Frustrirani ste ponudom filmova na velikim platnima našeg grada? Tuškanac i Europa ne mogu zadovoljiti sve vaše filmske apetite? Više ne trebate očajavati, jer se dobar film vratio u grad i to bogatiji za još dvije lokacije! Prva je Metropolis MSU, a druga Kino Grič. I jedni i drugi najavljuju…
Bio jednom jedan Radnik. Bio je to običan Radnik, jedan od tisuća i tisuća takvih istih Radnika. Živio je u lijepoj maloj državi između Istoka i Zapada, svaki je dan ustajao ujutro, odlazio na posao, vraćao se kući nakon napornog dana; imao je svoje male tuge i svoje goleme radosti, i po svemu je bio prosječan. Jednog dana, Radniku je njegova lijepa mala država ponudila da se preseli u novi grad, u novu tvornicu, u novi kvart, u novu zgradu, u novi stan. Radnik je bio pametan, prihvatio je ponudu bez razmišljanja, odselio je i sebe i svoju obitelj u zeleni grad na tri rijeke u kom je sve mirišalo na novo. Na nadu, na bolje, na lijepo. Tvornica je radila punom parom, radila je za svoj grad, radila je za svoju državu; i Radnik je, baš kao i 13 000 ostalih sličnih njemu, radio za iste ciljeve. Dobio je novi kvart i nove susjede i učio se toleranciji. Dali su mu tamo i mnogo zelenila i bazen; dali su mu i klizalište i aleje i parkove, jer znala je lijepa mala država da je u zdravom tijelu zdrav duh, i za taj zdrav duh se isto pobrinula. Tako je Radnik gledao koncerte i izložbe, odlazio u kazalište, s najvećim kiparskim imenima svog vremena izrađivao je veličanstvene skulpture koje su gradu ostajale u naslijeđe. I učio je svoju djecu da vole lijepe stvari i da čitaju, i da vole druge i da budu pristojni i da govore „molim“, „hvala“, „izvoli“, „oprosti“. I u gradu je sjalo sunce i sjale su najljepše bijele zime na svijetu, i zelenio se grad i cvao u doslovnom i metaforičkom smislu i svi su živjeli sretno do kraja života.
Ne.
Sisak nije bajka. Iz nekadašnjeg grada obećanja i svijetle budućnosti, prerastao je u grad-slučaj. Zeleno je u gradu postalo sivo; ništa više ne miriši na novo, nego na sumpor i apatiju; tvornice padaju jedna po jedna, redom, kao pred streljačkim vodom; budućnost je nekad možda bila daleka, sad je neželjena. Ostale su samo skulpture, postavljene tamo u nekadašnje Mračno Doba Zabrana, kao svjedoci vremena u kojem su boje bile jake, a sutra se jedva čekalo.
Likovna kolonija Željezare Sisak funkcionirala je od 1971. do 1990. godine. U tom su razdoblju kroz koloniju prodefilirali gotovo svi značajni umjetnici Jugoslavije tog vremena, koji su u suradnji s radnicima Željezare stvorili gotovo dvije tisuće djela. Neka od njih darovana su radnicima za poseban doprinos razvoju tvrtke, ostatak je postavljen na javne površine grada, na ponos Siščana i zadovoljstvo njihovih gostiju. Najveći dio skulptura svoje je mjesto našao upravo u naselju koje je izgrađeno za radnike. Od 1991.g. do sad, skulptura je ostalo tridesetak; ostale su ukradene, nestale, razrušene zbog mržnje i/ili neznanja. Ove koje su nekim čudom još na istom mjestu, i dalje su svjedoci vremena: išarane grafitima, nagrižene od hrđe, masakrirane nebrigom. Gase se Džamonjine, Kožarićeve, Bogdanićeve i Petrićeve skulpture, jednako brzo kao što se gasi sve oko njih. Tako je Skakačica koja je stajala pored bazena, simbolično nestala mjesec dana prije nego što je (zauvijek?) nestala i Željezara.
Pokrenuta je i inicijativa za spas preostalih kipova, sisački umjetnik Marijan Crtalić pokušao je progovoriti o problemu kroz hvaljenu i nagrađivanu izložbu „Nevidljivi Sisak-Fenomen Željezara“, ali svaki pokušaj udara o zid. Skulpture nemaju status kulturnog dobra, ne spadaju pod zaštićenu baštinu, a ne zna se ni komu skulpture zapravo pripadaju, jer vlasnik je možda grad, a možda je i vlasnik Željezare vlasnik skulptura, ali građani i radnici sigurno nisu, u to smo sigurni, hvala, doviđenja. Pa onda tako ostavljene, skulpture čekaju i nestaju, za restauraciju se nema ni volje ni novaca; grad-slučaj se ogleda u njima, nesretan zbog onog što vidi, a Siščani se pitaju „Kako nam se ovo desilo?“.
Hoću reći, pazite na svoje gradove i volite ih. Jer nikad ne znate kad mogu nestati.
Dahna
Memorabilija, čija je službena definicija „ono što vrijedi upamtiti, znamenitost“, je zapravo sjajan lakmus papir za prepoznavanje malog frika u svima nama. Danas se koristi za opis svih predmeta koji se na bilo koji način vežu uz neku zvijezdu. Dobro, memorabilija može biti i limited edition poster, ili old Hollywood style potpisana fotografija u obliku popularnih „autogram karti“; sjajne male stvari koje mogu mnogo značiti. Što se tiče običnih smrtnika, tu stajemo. Ali unazad nekoliko mjeseci sam nekako sasvim slučajno popratila gomilu vijesti o beskrajno velikim ciframa izdvojenim za neobične celebrity predmete, pa mi je stoga već neko vrijeme u glavi pitanje: Koliko smo daleko spremni ići? Koliko je zapravo jak status/utjecaj celebrity ikona? Gdje prestaje kolekcionarstvo, a počinje (blago rečeno) manična zaluđenost?
Aukcijska kuća Julien’s s Beverly Hillsa ima dugu tradiciju aukcija glazbenih i filmskih memorabilija, a samo u 2011. godini priredili su ih deset. U sklopu jedne od tih aukcija, logičnog naziva „Icons and Idols“, sakupili su preko 800 predmeta vezanih uz filmske, glazbene i sportske zvijezde. Za neke od tih predmeta malo je reći da su bizarni, a u mom svijetu za kupce istih, posebno pri pogledu na cifre koje su oni spremni izdvojiti za tuđe zube, upotrijebljene maramice, donje rublje ili odrezane nokte, opis ne postoji.
Spominjući novčane iznose, teško je ne zaustaviti se kod onih najnevjerojatnijih. Marilyn Monroe je među najtraženijima, i apsolutno sve vezano uz nju postiže astronomske cijene. Primjerice, njeni papiri za razvod postigli su cijenu od 10 000 dolara, rendgenske snimke njenih pluća otišle su za 45 000, njena stola za 69 000, a haljina iz filma „River of no Return“ za fantastičnih pola milijuna dolara. Uz nju, traženi su svi predmeti vezani uz Michaela Jacksona, na cijeni su i svi članovi Beatlesa, posebno oni pokojni; Bob Hope i velik dio zlatnog doba Hollywooda i u posljednje vrijeme, Justin Bieber. Bijela rukavica Michaela Jacksona prodana je prošle godine za 330 000$. Dakle, netko je bio spreman izdvojiti približno milijun i osamsto tisuća kuna za rukavicu. Jednu rukavicu.. Neki sretnik je nedavno za Lennonov zub izdvojio više od trideset tisuća dolara. Pričamo o zubu, da. Naravno, u slučaju „Lennonov kutnjak“ priča prelazi sve okvire normalnosti i postaje pomalo zastrašujuća. Zamišljajući osobu koja je bila spremna dati trideset tisuća dolara za Lennonov zub, jedino do čega sam došla bila je relativno jasna slika Marka Chapmana. Koji svaki dan mazi taj zubić i tepa mu. „My precious!“, u Gollumovom stilu. Ma čiji god bio, to je i dalje samo zub.
Svi ti predmeti su zapravo sasvim obične stvari. To je i dalje samo rukavica, samo haljina, samo rendgenska snimka, samo zub. Ali svi su postali posebni zbog osoba kojima su pripadali, što ostavlja mjesta za priču o beskrajnom ludilu svijeta u kojem celebrity ima status legende, ikone, boga; o ludilu koje je ipak sasvim logično za ljudsku rasu kojoj je u prirodi da se nekomu divi, po principu „jučer zlatno tele, danas Angelina Jolie“, ali to je tema za neku mnogo dužu i mnogo depresivniju raspravu. Opravdanje za manijakalno licitiranje za tuđe zube donekle pronalazim u onim kolekcionarima koji na kupljene predmete gledaju kao na osiguranje za budućnost, kao investiciju koja će se kasnije isplatiti, jer su uvjereni (očito ne bez razloga) da će pojedini predmeti za nekoliko godina postići još veću cijenu. Ali onaj drugi dio, onaj koji većina nas ne razumije, su sasvim obični ljudi, i nisu ekscentrični bogataši, nego prosječna ekipa koja jedva dolazi do sredstava za kupovinu nekih predmeta, kako bi ih kasnije stavili pod staklo. Pronalaze li takvi ljudi i inače zadovoljštinu samo u posjedovanju tih predmeta, ili imaju neke skrivene, posve sumanute namjere? Do koje granice obožavanje može ići a da ostane u društveno prihvatljivim okvirima? No kako svi znamo, bogati luđaci su ekscentrici, siromašni luđaci ostaju samo luđaci. Iz moje točke gledišta, sve je to ludo.
Okej, naravno da ne bih imala ništa protiv da mi netko pokloni CD s potpisom Toma Waitsa. Ili knjigu koju je potpisao Danilo Kiš (štoviše, čak i u Hrvatskoj postoji izvrstan portal specijaliziran za takve stvari, imena Bibliofil, sa zavidnom bazom zanimljive memorabilije). Nema problema. Ali imati u posjedu nečiji zub ili upotrijebljenu maramicu mi nije u interesu, pa čija god bila. Ne vidim smisao u uokviravanju tuđeg genetskog materijala, nemam iluzije da ću jednog dana roditi sina kloniranog iz ostataka sline s čaše iz koje je pio Nick Cave, ne želim prijatelje zvati da dođu vidjeti pramen kose iščupane direktno s glave Johnnya Deppa. Možda nisam u pravu, možda moja zbunjenost cijelom memorabilija histerijom proizlazi iz mog osobnog nerazumijevanja, ali i dalje ne vidim odgovor na pitanje: Koliko daleko smo u svom obožavanju spremni ići?
Radio808 RE:PLUGGED
Iz moje osobne perspektive, kazališnih festivala nikad dosta. Opsjednuta sam kazališnim festivalima. Svaki put kad se pojavi neki novi, ja sam jedna od onih zaluđenih fanatika koji sve svoje prijatelje danima guše da idu s njima na predstave, sumanuto trčim od jednog mjesta događanja na drugo, ne bih li stigla pogledati što više i skupljam odgledane predstave ambicijom dostojnom prosječnog hrčka.
Tako sam se ponašala i prošle godine, na prvom Nu:Write Theatre Festivalu; projektu koji je nastao iz potrebe da se potakne stvaranje domaće nove drame i osvijesti nužnost većih ulaganja u mlade dramske pisce u nas, s ciljem povezivanja domaćih kazališno-scenskih umjetnika s onima iz cijelog svijeta i međunarodne suradnje. Na festivalu su se prošle godine uz predstave dešavale i razmjene iskustava domaćih i stranih teatarskih umjetnika. Što se tiče međunarodne suradnje, poseban naglasak Nu:Writea je bio na druženju, ćakulanju i preuzimanju iskustava od britanskih, posebno londonskih kazalištaraca, koji zbog velike konkurencije najčešće moraju svoje prilike stvarati sami i sami razvijati svoje materijale. Takva scena, na kojoj se kreativnost dešava gotovo bez ikakvih sredstava, za Hrvatsku i njezine dramske umjetnike ne može biti ništa drugo nego inspirativna.
I ove godine, od 15.-19.11. u prostorima SC-a i Teatra &TD, Nu:Write dovodi vrlo uzbudljive kazališne trupe iz Velike Britanije te premijerno predstavlja rezultate suradnje s londonskim kazalištem Box of Tricks Theatre, kao i ovogodišnju hit predstavu ostvarenu u vlastitoj produkciji, PLAYlistu.
Ove godine na Nu:Write dolazi Doctor Brown, umjetnik koji sad već ima kultni status, a koji nakon svjetske turneje dolazi u Hrvatsku s jednosatnom klaunovskom stand-up predstavom „Becaves“. Za one koji ne znaju, Doctor Brown je umjetnik pantomime i tjelesne komedije nadrealnog i apsurdnog. Učenik je Philippea Gauliera, francuskog clown mastera, a kritičari njegove nastupe opisuju kao bizarne, provokativne, odvratne, sulude, brilijantne, histerične i urnebesno smiješne. Gledateljima redovito mijenja percepciju humora i tjera ih da zaborave sve što su do tad o humoru mislili, odbacujući pritom i dotadašnje stavove o stand-up komediji i seksualnosti. Predstava se održava pod upozorenjem da nije za gledatelje slabijeg želuca, pa vi razmislite, ali ako ste kao ja, htjet ćete otkriti koliko konkretno možete izdržati.
Mlada, višestruko nagrađivana londonska skupina 1927 dolazi u Zagreb s predstavom „Animals and Children Took To the Streets“, uvrnuta multimedijalna satira, koja kombinira glumu, pripovijedanje i glazbu uživo s filmovima i animacijom kako bi ispričala enigmatičnu priču o stanovnicima distopijske paranoične metropole, provlačeći kroz sve i parabolu o uspinjanju i spuštanju društvenom ljestvicom, propitkujući usput ideju revolucije i njeno gušenje. Najčešće opisivana kao spoj Rodchenka, Tima Burtona, Charlesa Dickensa, Fritza Langa i stripa 21. stoljeća, „Animals and Children…“ se čini kao vrhunska kazališna poslastica, poslije koje ćemo svi htjeti još.
A za „Noć kazališta“, Nu:Write dovodi popularno West End kazalište Tristan Bates, sa zanimljivim konceptom pod nazivom „Midnight Matinee“, odnosno „Ponoćna matineja“, koja će se održati u subotu od ponoći do tri ujutro. Matinee je zapravo nepredvidiva noćna avantura koja uključuje gotovo sve forme umjetnosti-od kabareta, komedije, plesa, do filma, instalacija, skrivenih predstava; Matinee će biti prepuna iznenađenja i nitko nije siguran što zapravo donosi. Pa ako još niste sigurni što izabrati iz sjajne ponude „Noći kazališta“, ali znate da ne želite nešto o čemu vam je netko već nešto pričao, možda je Matinee dobra ideja.
Box of Tricks nakon sjajnog prošlogodišnjeg predstavljanja zagrebačkoj publici s predstavom „True Love Waits“, ove godine u suradnji s Nu:Writeom postavljaju komad „Tales of Two Cities“, nadnacionalne kazališne avanture u šest dijelova, točnije šest 15-minutnih monologa inspiriranih zemljopisom: tri drame o Londonu i tri drame o Zagrebu, stvarajući time kazalište bez granica kroz dvojezičnu suradnju koja nadilazi kulture i ujedinjuje najbolje od oba svijeta.
A krajem prošle godine, Nu:Write je objavio natječaj za tekstove mladih neafirmiranih pisaca, naručio tekstove već etabliranih, i najbolje od oba spojio u predstavu pod nazivom “PLAYlista”. Zadatak je bio jednostavan: izabrati svoju omiljenu pjesmu iz razdoblja novog vala, i napisati kratku dramu inspiriranu njome. Kad kažem kratku, mislim stvarno kratku, jer je jedini uvjet bio da predstava ne traje dulje od izabrane pjesme. Tako je u roku od pet dana u ožujku ove godine nastao omnibus od osam priča, a potpuno rasprodana predstava je izvedena četiri večeri uzastopce. Nu:Write ju ponovno donosi na scenu, a izvedbe će pratiti izložba fotografija beogradske fotografkinje i književnice Zorice Bajin Đukanović koja prikazuje protagoniste novog vala s prostora bivše Jugoslavije.
Izložba fotografija nije jedini popratni sadržaj, jer će se dešavati i edukativne dramske radionice i DJ svirke svake večeri nakon zadnje predstave, a cijeli program vam je OVDJE. Svakako, ako još niste, vrijeme je da krenete u kazalište. Nu:Write je savršena prilika, jer jednom kad vidite teatar kako ruši jezične, generacijske i sve ostale barijere, nećete mu više nikad odoljeti. Stavite na test vlastite granice i stavove. Iznenadite se. Vidimo se.
I naravno da ovo nije bilo uputstvo za upotrebu, ali trebao mi je naslov.
Dahna
Feminizam se najkraće definira kao socijalna teorija ili politički pravac koji podupire jednakost oba spola u svim aspektima javnog i privatnog života; ili točnije, teorija ili pokret koji se zalažu za to da sve pravne ili socijalne zabrane prema ženama budu anulirane, kako bi se u društvu današnjice postigla jednakost. Definicija možda zvuči jednostavno, ali i dalje ju mnogi shvaćaju dijelom ili sasvim pogrešno, a političarke, radnice i umjetnice i dalje ostaju u sjeni svojih „uspješnijih“ (odnosno, eksponiranijih) muških kolega.
Ideja festivala Vox Feminae je upravo povećati vidljivost ženskog stvaralaštva i djelovanja u društvu. Otkako je osnovan, 2007. godine, festival je prikazao 99 filmova, predstavio 43 vizualne umjetnice i 56 glazbenica; održano je 9 radionica i 15 diskusija. Brojevi na stranu, kroz godine se raspravljalo o temama kao što su žene i kulturni marketing, žene i ekonomija, žene i filmska produkcija, žene i online mediji.
Ovogodišnje izdanje festivala, jubilarno peto, traje od 03.-08.11. u prostorijama kina Grič, Dokuteke Croatia i comedy cluba Studio Smijeha, a posvećeno je filmu. Za prikazivanje je pripremljeno 30-ak igranih, dokumentarnih i animiranih filmova, dugometražnih i kratkometražnih koji različitim pristupima dekonstruiraju i preispituju problematiku pitanja roda. U programu se posebno ističu nagrađivani dokumentarni dugometražni filmovi koji se bave eksplicitnim seksualnim i rodnim pitanjima poput aseksualnosti, interseksualnosti, rodnog terorizma i orgazma; redom pitanjima koji se u današnje vrijeme, unatoč liberalnosti (i libertanizmu) i dalje doživljavaju kao tabu teme o kojima se rijetko progovara.
U teorijskom dijelu festivala, glavna tema će biti ženski likovi u domaćim filmovima, zanimljiva tema obrađena kroz diskusiju, video prezentacije i analitičke tekstove filmskih analitičara Mime Simić i Lukše Benića, koji će biti dostupni i na portalu Vox Feminae.
Završna večer festivala održat će se u prostorijama comedy cluba „Studio smijeha“, uz nastup hrvatskih stand up komičarki, održat će se i pub-kviz koji će potaknuti sudionike da pokažu svoje znanje i usput se informiraju i/ili nauče nešto o ženama koje su ostavile traga u javnim angažmanima, pop-kulturi, umjetnosti i društvu općenito, pa će na taj način i sami sudjelovati u povećanju vidljivosti djelovanja žena.
U sklopu festivalskog programa su i sjajni popratni sadržaji. Možete se prijaviti na stand up comedy radionicu ili putujuću feminističku radionicu, a u ponedjeljak od 17-20h obavezno dođite na After work buvljak u prostorijama comedy cluba Studio Smijeha. Glazbenu podlogu čitavom festivalu dat će radio 808 girl power, sjajne DJ-ice o kojima ćete uskoro moći saznati sve što vas zanima na Vox Feminae portalu.
Dođite obavezno na Vox Feminae, promišljajte i razmišljajte, učvrstite i proširite svoje stavove, ili ih iz temelja promijenite. Vox Feminae je jedan od rijetkih festivala koji u isto vrijeme pruža i zabavu i prostor za razmišljanje.
Vidimo se tamo!
Dahna
Uz vijest o tomu kako su pankeri i rockeri odgovorni za pedofiliju, Zagrebom je jučer brujala i vijest o postavljenim znakovima za zabranu fotografiranja u centru grada. Uzburkali su se duhovi salonskih revolucionara, društvene mreže su se tresle, uz izjave poput „Sramota!“, „Ma tog ima samo kod nas!“, „Selim se!“. No još tokom dana otkriveno je da se radi samo o performansu, umjetničkoj akciji u središtu grada, iako tad još nitko nije znao o čemu je riječ. Komentari su se brzinom svjetlosti pretvorili u „Simpatično!“, „Dobra fora“ i slično. Mada nitko nije bio svjestan da je upravo svojim komentarima postao dio samog performansa.
Naime, u čem je stvar. UrbanFestival, jedanaesti po redu, počinje sutra, u četvrtak 06.10. u 17 sati u Kinu Grič, predavanjem Srećka Horvata „Walk like an Egyptian. Više gradova, jedna borba?“. Kao uvod u UrbanFestival, kustosice Ana Kutleša, Ivana Hanaček i Marijana Rimanić podržale su i producirale performans Jonasa Staala pod nazivom „Kraj povijesti“ kako bi ispitali je li i u kojoj mjeri svijest o javnom prostoru potisnuta kod građana. Staal nije slučajno odabrao upravo tu lokaciju, centar grada u kojem su se prošle godine dešavale goleme demonstracije u cilju spašavanja izmjene vizualnog identiteta jedne od najprepoznatljivijih ulica Zagreba, Varšavske. Djelovale su te demonstracije kao pomak prema nečemu dobrom, kao vježbanje demokracije, kao nada u promjene. I dobro, znamo svi da taj prosvjed nije uspio. I znamo svi da je novac napravio ono što mu se htjelo. I znamo svi da su revolucije u Hrvatskoj uglavnom mlake i besmislene. I svi smo se vremenom priviknuli na novi izgled Varšavske, ali priviknu se ljudi i na okove. No Staalov performans je barem na trenutak prizvao u sjećanje prosvjede za spas Varšavske, besmislena uhićenja i bespomoćne izraze na licima prosvjednika; i možda je na sekundu postavio pitanje: koliko smo spremni prešutjeti prije no što kažemo „E sad je dosta!“.
Samo kod nas? Krivo. Jonas Staal živi u Rotterdamu, i govori kako je u centru grada već uvedena zabrana fotografiranja, te da je ista implementirana bez prosvjeda ili pobune, jer su Rotterdamci već navikli na to da javni prostor ne postoji, odnosno da ako i postoji, ne pripada građanima.Ulice Rotterdama pripadaju trgovinama koje su u njima smještene, a ne ljudima koji na njima borave. Staal predviđa da će se isto dogoditi i Zagrebu, vjerojatno kroz razdoblje od idućih pet do deset godina, a gradnju rampe u Varšavskoj vidi kao početak pretvaranja javnog prostora u privatni. Akcija „Kraj povijesti“ želi održati građane ljutima i budnima, kako bi se eventualno spriječilo da Zagreb potpuno ostane bez demokratičnog javnog prostora; ona je eksperiment koji želi suočiti Zagreb s njegovom budućnosti i kao takva, predstavlja formu terapije šoka. Cijeli performans bit će pobliže objašnjen na javnoj debati u Kinu Grič, u subotu 08.10. u 18 sati, na konferenciji 11. UrbanFestivala.
Svi želimo vjerovati u snagu kolektiva, u mogućnost da građani mogu, ako su udruženi, promijeniti stvari, pobijediti vjetrenjače, pomaknuti svijest. Ali upravo jedinstvo (ili nedostatak istog) je naša Ahilova peta. Dok se grupa društveno svjesnih građana okupljala u prosvjedu protiv promjene vizure Varšavske, ostatak je čekao online i koristio svaku priliku, svaki novinski članak, svaku novu vijest kako bi prosipao ogromnu količinu mržnje prema prosvjednicima. Neradnici i paraziti su bili među najpopularnijim nazivima, da ne ulazim sad dublje u ono što sam tad vrlo osobno proživljavala. Ali ako su se i oni koji su mrzili barem na trenutak zamislili nad mogućom zabranom fotografiranja, i unatoč svemu pomislili „Hej, ali ovo je moj grad!“, to znači da je Staalova akcija potpuno uspjela. Postoje i veći problemi u državi, naravno, ali razmislite o tomu koliko je zabrana fotografiranja, bila ona imaginarna ili ne, daleko od zabrane kretanja ili zabrane prilaska, i zapitajte se koliko zabrana ste vi sami spremni podnijeti. Prije no što kažete sebi (i drugima) „E sad je dosta!“.
Dahna
Na svakom kazališnom festivalu postoji ona jedna predstava koju više ne možete maknuti iz glave. Koja vas oduševi i nasmije i rasplače i uništi. Moje omiljene su one koje sve to uspijevaju istovremeno. Dogodi se to da vam se neke predstave uvuku pod kožu i da ih posve neobjektivno počnete doživljavati kao „svoje“. Od svih predstava koje sam pogledala na BITEF-u, „Elijahova stolica“ je napravila upravo to. Iz prostora Jugoslavenskog Dramskog Pozorišta sam nakon odgledane predstave izašla bez riječi, bez mogućnosti da sročim išta drugo osim da ponavljam „Divno. Divno. Divno.“.
U režiji Borisa Liješevića (koji je režirao i izvrsnu „Čekaonicu“), i kroz nevjerojatnu interpretaciju šestoro velikih glumaca (Svetozar Cvetković, Maja Izetbegović, Bane Jevtić, Vlastimir Đuza Stojiljković, Renata Ulmanski i Jelena Trkulja), na pozornici je vizualno oživjela priča sarajevskog pisca Igora Štiksa o raspadu identiteta pojedinca kroz metaforu razorenog grada i podijeljene kulture. I bacila nas na koljena. Iz perspektive prosječnog posjetitelja kazališta, ovo je bila personifikacija moći teatra, a u cijeloj priči, struka je rekla svoje.
Naime, u jakoj konkurenciji od 15 izvrsnih predstava koje su se ove godine natjecale na BITEF-u, „Elijahova stolica“ osvojila je grand prix „Mira Trailović“, kao najbolja predstava ovogodišnje selekcije. Velika pobjeda zaslužuje još veće čestitke, stoga veliko ČESTITAMO čitavoj ekipi!
A veliki #win je i to što „Elijahova stolica“ u sklopu ciklusa europskog kazališta dolazi na gostovanje u ZeKaeM, 17.10.u 20h. Nemojte ih propustiti, možda vam se desi isto ono što i meni. A taj osjećaj je sjajan, vjerujte.
Dahna
Jesen je sad više nego očito tu. Sutra i službeno, a već par dana onako inkognito. Baloneri, kišobrani, čaj, kiša, gužva u gradu, simptomi su tu, a kulturna scena se svemu jako veseli.
Ovih dana završavaju dva velika kazališna festivala, beogradski BITEF i zagrebački Festival svjetskog kazališta u organizaciji ZeKaeMa. BITEF je u desetak dana dao najbolje od sebe; sjajan program, uključujući i izvrsne popratne sadržaje, odličnu organizaciju i neka od najvećih imena suvremene kazališne scene. Čitav grad je postao veliki teatar, u atmosferi beogradske magije, kraja ljeta i prvih kiša, BITEF je zagrijao i Beograđane i njihove goste. Završava 24.09. predstavom „Gardenia“, redatelja Alaina Patela i Franka Van Laeckea. Tri dana kasnije, 27.09., „Gardenia“ dolazi u Zagreb, zatvoriti i Festival svjetskog kazališta, koji nam je najavio početak izvrsne kazališne sezone.
Što se tiče filmske umjetnosti, jučer je počela peta Filmomanija-revija dobrog filma, koja u tri grada (Zagreb, Split, Osijek) i kroz 12 (dvanaest!) dana donosi samo vrh svjetskih i domaćih filmskih festivala, kao sjajan uvod u deveti ZFF, koji će se održavati od 16.-23.09., a obje manifestacije nam donose prave filmske slatkiše, filmove koje ne smijete propustiti, bez obzira na to jeste li filmofil ili tek trenirate.
Od 09.-16.09. očekuje nas poslastica s polja suvremene plesne scene, Platforma mladih koreografa, koja ove godine mijenja ime u Platforma.hr. U prostorima MSU-a, Plesnog centra Zagreb, Tvornice Jedinstvo, Teatar &TD-a i Kina Grič, Platforma će kroz predstave, radionice, predavanja, diskusije, izložbe, instalacije, okrugle stolove i prezentacije prikazati rad mlađe generacije koreografa.
A sve to je samo početak. Čeka nas uzbudljiva i divna jesen, s puuuuuno događanja, a radio808 će vam sve javljati na vrijeme. Ne dajte da vas hladnoća koja polako stiže uspava i uspori, lijenost ostavite ljetu, napravite u svojim pretrpanim rasporedima malo mjesta za kulturu i priuštite si sve što vam se nudi.
Dahna
Pretpostavljam da dosta ovisi o mjestu s kojeg ovo čitate, ali velika je vjerojatnost da je prekasno da sad stignete na predstavu koja otvara 45.-i BITEF, iliti Beogradski Internacionalni Teatarski Festival. Radi se o predstavi belgijskog umjetnika Jana Fabrea pod nazivom „Prometej Pejzaž II“ u kojem propituje svoj osobni pogled na svijet, svoj likovni izraz i vizualnu umjetnost. Simbolički, ovogodišnji BITEF počinje predstavom koja u naslovu sadrži ime antičkog junaka koji bogovima otima vatru za dobrobit čovjeka. Prometej kao simbol pobunjenika i progresivnog inovatora. Nešto slično je i BITEF među kazališnim festivalima.
Korak po korak, što je BITEF? Vi koji ste za njega čuli, preskočite ovaj odlomak. BITEF je osnovan 1964.g. kao međunarodni festival izvedbenih umjetnosti, i održava se svake godine u rujnu. Za festival koji se održao punih 45 godina, nije ni čudno da je dostigao status jednog od najvažnijih teatarskih festivala u Europi. Jedan je od rijetkih koji obuhvaća i eksperimentalnu i tradicionalnu formu izvedbenih umjetnosti, koji je kroz desetljeća održavanja publici približio neke od najinovativnijih scenskih formi, otkrivajući nova i potvrđujući svoj status kroz etablirana „creme-de-la-creme“ imena europskog i svjetskog teatra. BITEF nije posustao ni u devedesetima, u doba embarga i sankcija. I dalje pruža priliku razvoju teatra u Srbiji i kroz međunarodne suradnje čini mnogo za promociju srpskog kazališta, a ove godine želi postati i platforma za promicanje regionalnih kazališnih praksi. Ako jednog dana objave udžbenik na potonju temu, molim ih ovim putem da nam jave.
Ove godine, BITEF u glavnoj selekciji ugošćuje umjetnike poput Alaina Platela, Jana Fabrea, Heinera Goebbels, Gisele Vienne, Franka Castorfa, Andreia Șerbana, Olivera Frljića, Ivice Buljana, Ivane Sajko, Borisa Liješevića, Josefa Nadja, Selme Spahić, Snježane Abramović, Nataše Rajković i Bobe Jelčića. Glavni program se nikako ne bi smio servirati bez pratećeg programa (Susreti na raskršću, Bitef na filmu, Bitef polifonija i mnogi drugi sadržaji, kao što su izložbe, promocije i razgovori), a da sad ne izvlačimo favorite, pogledajte sve predstave koje vam BITEF ove godine nudi.
I da, BITEF 2011. nosi naslov „…na usijanom limenom krovu“. Glavni program završava predstavom „Mačka na usijanom limenom krovu“ u režiji Ivice Buljana. U skladu s neobično toplim krajem ljeta, krađom vatre za početak i vrućim limenim krovom za kraj, nađimo se na BITEFU.
Dahna Prskalo
